Archive for the ‘Večernji blogram’ Category

Work…

A peaceful moment, that allows for a quiet mind and quiet thoughts.
I work in a very unusual surrounding.
There is only a couple of us in the room.
I’m thinking about it all now. Not about the work itself.
The boss left an hour ago, so everything is quiet. Kinda. Somebody is playing some old jazz. I am looking through the window, out to the street. People passing by a couple of stories below. I feel the old heavy curtains with one of my hands, holding on to it. In the window’s reflection, I see a colleagues monitor, and him, working. I look at whats left of the recent sunset between the buildings. Too occupied to remember to look at it just a couple of minutes earlier.
The feeling is as if I’ve unexpectedly dropped by at a friends place. Enjoying the quietness and solitude of a big, empty apartment. Only that old jazz playing, shuffling quickly through the notes on a trumpet. No vocals. Sounds so distant from something a man would make. No words. No complicated thoughts. Only the light tapping of the keyboards, the clicks.. And the jazz..

Utorak uveče, i dvadesetak godina ranije

Traje jedno veče. Hladno je i nemo. Zgrade su blede i sablasne od difuznog haosa umornih fotona koji su se jedva probili kroz oblake. Svetla ne gore. Televizori su ugašeni. Jedna mačka pretura po komšijinom đubretu, igrom slučaja rasutom po mom dvorištu. Nekoliko orahovih grana obazrivo protestvuju šušteći stidljivo u mraku. Sećam se slike koja je prethodila ovoj pre dvadesetak godina. Iznenadno sećanje izvlači me iz kreveta i vuče ka prozoru. Antene dalekih zgrada na horizontu, i leva kuća koja je imala stakleni krov.. Imao sam možda pet godina. Nisam znao mnogo. Bio sam svestan da sam mali, da sam unuk, da više ne idem u vrtić, i da nema više crtaća tog dana. Gledao sam nekog čoveka kako hoda po krovu. Hteo sam i ja. Gledao sam mačiće kako se igraju ispod drveta. Video sam trešnje na drvetu i pitao kako ih ljudi beru i nose na pijac kada su tako visoko. Ne sećam se odgovora, ali sećam se te slike, kao uklesane u kamen. Stare i večne, jer tad nisam znao da vreme protiče. A i sada, kao da se zaustavi, kada se prisećam i razmišljam. Dozvoli mi da se vratim unazad, i ne požuruje me natrag na kolosek. Trešnju su isekli, izvadili panj i zasadili travu. Antene su zaboravili i razapeli paučinu od kablova po krovovima. Sazidali su novu zgradu levo, i dozidali još spratova i terasa desno. Napravili su obdanište i srušili garažu. Sve su promenili. Sve im je smetalo. Ostalo je samo isto ono nebo, i ista prozorska okna kroz koja gledam.
Sada je mrak, hladno je i svi ćute. Spavaju sakriveni i nepomični. Dvadeset godina su prepravljali moju sliku, i sada su umorni. A veče kao da bi trajalo beskonačno, samo kad bih imao strpljenja da ga posmatram toliko.

Noćni jutarnji četvrtak, prvi avgust

Jutro se ovih dana pretvorilo u podne. Noć je prešla u srednji rod i postala radno vreme. Jutarnja gorčina engleskog crnog čaja zamenjena je ugodnim noćnim krstarenjem kroz prazan, miran grad, od kuće do radnog mesta i nazad. A tamo, na poslu, malo se promenilo. Drška šrafcigera je još uvek masna, ulje i dalje stoji u plastičnoj kantici, mašina drobi tišinu podzemne prostorije kao besna lokomotiva.. Ali ljudi koje viđam imaju podočnjake, lošeg su raspoloženja i ne nude me kafom. Nema nadmenih direktora, pričljivih čistačica, prsatih sekretarica sa nogama do zemlje i glavama visoko iznad njih.. Užurbani mravinjak izvršnih referenata pretvorio se u sablasni zelenkasti nemi hodnik, i odjeci mojih koraka kada odlazim podsećaju me na zvuk nekog velikog starog časovnika, čiji strpljivi otkucaji ispunjavaju dugačku četvrtastu beskonačnost, dok na kraju stepeništa treperi jedna neispravna neonka..